Utorak, 15.02.2000.
20:08
Pregled stampe
Izvor: B92
"Vreme", 12. februar
pise: Ljubomir Zivkov
Zona sumraka
Letovi razdora
Vest da ce JAT mozda vec od ponedeljka
poceti da leti izvan Tivta i Podgorice presela
mi je kad sam shvatio kud smeraju oni koji
nam toboze oprastaju deo sankcija: gradjani
i aviokompanija dobijaju sest meseci letenja
uslovno, ali se lista nepozeljnih (nepozeljnih
na zapadu, ne ovde, da se razumemo) prosiruje
- seststo pedeset prokazenih zapadu nije
dosta, nego se pravi spisak od novih sto
osamdeset gradjana kojima niko zivi nece
dati vizu! E pa, gospodo, ako je tako, ako
tih sest meseci surcinstva treba da platimo
time sto nasi najbolji sinovi nece moci ni
u jednu zapadnu zemlju, onda hvala lepo,
neka embargo ostane ne jos sest meseci nego
sest vekova, kao sto su Turci ostali (dobro,
pet vekova su bili, ali je i to proslo; i
njihovog smo se iga oslobodili putem ratova
za oslobodjenje).
Navodno ce se sam Robin Kuk zauzeti za
nasu stvar, on ce od Madlen Olbrajt iskamciti
za nas pola godine letenja po zapadnoj Evropi,
to je od g. Kuka lepo, humano i humanitarno,
ali mi je odmah bilo sumnjivo: otkud to da
nam on pomaze i sta se iza brda valja? Ionako
postoji jaz izmedju nas koji putujemo u Koblenz,
Amsterdam, Baltimor itd. i nase elite koja
moze da putuje, letuje i sopinguje samo od
Horgosa do Dragasa, pa i to vise u okolini
Horgosa. Sad jedni treba da uzlecu i slecu,
dok drugima preostaje voznja po lokalnim
dzadama, sto je raskol nevidjeni! Progutamo
li i ovu udicu, raspoluticemo nacisto Srbiju!
Razbijeni na letace i suvozemce, na putnike
i sedikuce, necemo biti dostojan protivnik
onima koji su na nasu kucicu odavno bacili
svoje imperijalisticko oko.
Ja licno spreman sam da ignorisem dizanje
vazdusnog embarga i da nigde ne odletim po
cenu da JAT ode pod stecaj. Ako ne moze da
putuje moj predsednik, ne moram ni ja; ako
treba jos sto osamdeset novih ljudi da bude
ostrakizovano od medjunarodne zajednice,
necu je ni ja posecivati, daleko joj lepa
kuca.
Jesam dosad putovao, ali uvek suvozemnim
putem, uvek preko Madjarske, ali jedno je
poleteti sa dalekog, u maglu i susnezicu
uronjenog tudjinskog Ferhedjija, a sasvim
drugo otisnuti se u svet sa Aerodroma Beograd:
u zemlju bih propao kad bi me uzurbanog i
vaznog (bording karta viri iz dzepa mog somotskog
sakoa), spazio predsednik SRJ koji ispraca
kinesku privrednu delegaciju nakon cega se
vraca u svoju kancelariju na Andricevom vencu...
I ne samo to. Put do Madjarske bio mi
je uvek dosadan, tegoban i preskup, u kombiju
ili u "Fudeksovom" autobusu nejednom sam
pomislio: za ovo truckanje, dangubu i trosak
zahvali svome predsedniku i njegovoj sviti
i svojti; on sa drugovima i saradnicima uziva
u zgradi "Jugopetrola", a ti budi gradjanin
drugoga reda, placaj prokletu kartu do Budimpeste,
u tudjini cekaj jutro i gledaj kako Madjari,
ispavani i svezi, dolaze iz svojih domova
na svoj licni aerodrom. Posle gledaj kako
sa njega idu svako svojoj kuci, a ti ces
kuci preko "Selove" pumpe poradi toga sto
je svako srpsko vozilo nepozeljno na aerodoromu.
Dvadeset dolara placas budimpestanskom taksisti
da te proveze kroz antisrpski obruc, samo
tako mozes do pumpe, odande neces poci u
obecano vreme – prevoznicke bajke o skorom
polasku slusaces sve dok se kombi ne napuni...
Za sve izdatke, za vizu koju sam jedva dobio,
za to sto svuda moram preko Peste, za placanje
izlazne takse, za harac pestanskim taksistima,
za mito koje tamosnji carinici ljube, za
sve sam bio sklon da okrivim rezim, i to
nas, ali to je zato sto sam do Peste i natrag
uvek imao toliko vremena... Sada kad treba
jednostavno da se odvezem u Surcin i odande
odletim, sva nebogougodna razmisljanja otpadaju,
sad samo mozgam kako li je onima koji ne
mogu ni u jedan avion.
Zasto putno sposobno stanovnistvo Srbije
ne bi bojkotovalo letove u isnostranstvo?
I ne samo letove, nego odlaske vani kao takve!
Ne pustate one koje smo mi demokratski izabrali
i koji bi napolje morali po sluzbenoj duznosti
- ne racunajte ni na nas! Jedan takav opstenarodni
bunt morao bi imati odjeka u svetu. Jos bi
efektnije bilo kad bi opozicija pozvala gradjanstvo
da ne putuje nigde izvan teritorije opstine
i kad bi opozicioni lideri naglo i slozno
prestali da obijaju pragove mocnika, kad
bi im naprosto faksirali plakate: "Obijamo
pragove, ali u svojoj kuci!", "Kome treba
obijanje praga, nek slobodno u Srbiju dodje,
mi na noge nikom ne idemo!"
Pa kad jedno dve godine niko iz Srbije
ne bi izasao, to bi se osetilo, osetili bi
to madjarski taksisti i carinici, zakukao
bi mnogi evropski bakalin, pa i nemacke robne
kuce, poznalo bi se i KLM-u, bez novih talenata
iz Srbije americki univerziteti poceli bi
da gube i naucni i kosarkaski primat, onda
bi bilo: izvolite, Srbi, sto vas nema, sto
ste nakraj srca...
Akcija "Nadurimo se zajedno" bila bi
neka vrsta naseg pasivnog dzihada, ali sumnjam
da je opozicija dovoljno zrela i dalekovida
da se stavi na celo jednog takvog pokreta.
Zaista, ako iole drzimo do sebe, ne moze
nama jedan Robin Kuk da podigne embargo.
Gde vi to dizete embargo, iznad cije teritorije?
Ciju vi saglasnost imate? Ako nasa drzava
odluci da JAT ne leti, mogu u Evopskoj uniji
i u Americi da izglasaju sta god im drago.
Ako je sestomesecni dopust JAT-u nagrada
opoziciji za to sto se poput proletera svih
zemalja napokon ujedinila, drzava bi imala
pravo, duznost i cast da tu stvar sasece.
Secate se autobusa za gradski prevoz? Opozicija
ih dobila na dar?! Lepo! Te cemo krsine natenane
i savesno da pregledamo i pregledamo, da
vidimo, ne radi migavac, skripi brisac, nece
havarisana i skartirana vozila prevoziti
nasu nejac i radne ljude! Opozicija dobila
gorivo za grejanje? Odlicno, vec iduce nedelje
tovar ce biti detaljno ispitan, ekspertska
grupa prebrojace svaki bogovetni oktan, mora
da se vidi ima li u gorivu osiromasenog uranijuma
i cijanida, gorivo ce uci u zemlju cim rezultati
stignu, a zima ako prodje, jos bolje... Tako
bi trebalo postupiti i sa embargom. Utoliko
pre sto smo se na njega privikli. Guzva u
gradskom prevozu truje ti svaki dan, studen
te unesrecuje kad god zahladni, a embargo
ti smeta samo kad treba negde da otputujes.
I kud mi stalno putujemo kod ovolike i ovakve
nase otadzbine?
Ustav kaze da su gradjani ravnopravni,
da je sloboda kretanja opsta, nedeljiva i
neotudjiva, isto kao i teritorija i integritet
(nisam neko vreme listao nas najvisi pravni
akt, ali verujem da tako kaze). Pravo na
putovanje u inostranstvo u domenu je opstih
ljudskih prava i njime bi morali raspolagati
ili svi Srbi odjednom ili bi, recimo, godinu
dana napolje mogli samo gradjani sa crne
liste - ostali bi se strpeli godinu-dve,
dok se minula nepravda ne bi ispravila...
Ako, pak, bude ovako kako nam svetski
mocnici nude - da letimo jedni drugima ispred
nosa i uz nos – stradace Ustav (sto mu mozda
ne bi bilo prvi put), podele u rodu srpskom
bivace dublje i dublje, sto neprijatelj izgleda
bas i hoce.
“NIN”, 10. februar
MIRA STUPICA: SAKA SOLI (3)
Odlomci iz feljtona
Kao clan Akademije filmske umetnosti i
nauke, glasala sam za najvecu filmsku nagradu,
"Kristalnu prizmu", koja se dodeljuje filmskim
stvaraocima za zivotno delo ili za godisnja
ostvarenja. Medju nagradjenima bilo je, neminovno,
i ime sada vec svetski slavnog filmskog reditelja
Emira Kusturice, za njegov veliki i potresan
film "Podzemlje". Sa zadovoljstvom sam
primila pocast da mu ja predam tu nagradu,
a lepo je bilo sto je i on bas tada bio u
zemlji i prisustvovao toj, za nas, vaznoj
svecanosti.
Za mene se taj mladi covek umetnicki rodio
vec posle svog prvog filma, filmovane drame,
"Bife Titanik", u sarajevskoj produkciji.
Umetnicko dejstvo njegovog posla bilo je
sigurno i vidljivo. Zapamtila sam tad to
ime: Kusturica. Kasnije je uradio i film
"Sjecas li se Doli Bel" i usao u konkurenciju
za nagradu na filmskom festivalu u Veneciji.
Nominacija je vec bila veliki uspeh.
Posla sam u grad jednim za mene vaznim poslom,
ali na vratima me presrete usplahireni Vuk
Babic, reditelj divne "Kike Bibic", serije
koja se i danas pamti. Pateticno klece preda
me i nesto brzo i konfuzno isprica. Nekako
razumeh da je trazio pomoc od mene. Film
"Doli Bel" dobio je Zlatnog lava na festivalu
u Veneciji. Kusturica ne moze da prisustvuje
jer je u uniformi vojnika JNA, a zna se da
vojnik preko granice ne sme. Onda se neko
setio da bih ja tu mogla nesto uciniti, preko
Cvijetina koji je u Predsednistvu drzave.
"Dobro, rado cu pokusati, pa to je uspeh
svih nas. Kako da ne, cim dodje Cvijetin
kuci, zamolicu ga."
"Ma, ne kada dodje kuci! To ne moze da ceka.
Kusta veceras vec mora da krene."
"Kako da krene? Pa, moraju prvo valjda da
mu odobre da skine uniformu. A za to se ne
pita Cvijetin, nego Generalstab Jugoslovenske
narodne armije."
"Miro, u pitanju su minuti. Zovi Cvijetina."
"Ne mogu", kazem. "On je na plenumu
CK."
"Izvuci ga sa sednice."
Mislim, mislim, i tesko mi, jer znam da
su ga tako jednom izvukli s plenuma da bi
mu saopstili kako mu je zena Sibina poginula
u saobracajnoj nesreci, pa me to mnogo sputava.
Babiceve oci me netremice gledaju.
"Dobro, Vuce, pokusacu preko sekretarice...
Nado, hitno mi treba moj muz. Znam gde je,
i da je nezgodno, ali uzdam se da ces ti
to onako elegantno i neupadljivo da izvedes.
Vazno je, veruj mi. I odmah mu reci da smo
svi zdravi i citavi, da ne brine."
Cekamo, pusimo, gledamo na sat. Telefon!
"Sta je, pobogu?"
"Nista, Cvele. Jedna lepa stvar u kojoj
mozes da pomognes."
I ispricam mu potanko. Slusa. Nista ne
obecava. Videce. Opet gledanje na sat, pusenje
i Vukovo drmanje nogom. Zvoni.
"Imate srecu", rece veselim glasom,
"i general Gosnjak je na sednici. Ispricao
sam mu. Slaze se. Odobrice. Otisao je da
telefonira. Neka se Kusta pakuje."
Vuk vice, dize me u vazduh i okrece.
"Bezi", rekoh mu, "bezi dok se nisu
predomislili."
Sutra uvece smo Cvijetin i ja gledali
prenos i festu. Bili smo srecni sto je to
nase dete dozivelo toliku radost, a i mi
Jugosloveni toliki uspeh.
Posle valjda pola godine zove Sarajevo. Opet
filmadzije.
"Miro, pomazi, ovi nasi nece da puste
Kustu i Sidranov scenario za novi film. Moli
Cvijetina da ucini nesto."
Posto sam znala da je Cvijetin vec "usvojio"
Kusturicu, islo je lako. Procitao je taj
nepodobni scenario, "Otac na sluzbenom putu",
i napisao nekom nadleznom, tamo u Sarajevu:
"U scenariju nema niceg sto bi opravdalo
zaustavljanje njegovog filmskog ostvarenja."
Ali, Cvijetin je u Beogradu, a u Sarajevu
ima mnogo popova i popova nad njima, pa se
to i dalje otezalo. Kad god bi Cvijetin isao
u Sarajevo, sapnula bih mu: "Molim te, vidi
opet ono za Kustu." I Cvijetin je zaista
svakog puta vodio nekakve razgovore oko tog
nesrecnog scenarija. Na kraju se sve dobro
zavrsilo i krunisano je novom nagradom mladom
genijalcu, u Kanu.
Naravno, to Kusturica nije zaboravio.
Dolazio je sa mojim Borom kod nas na more,
u Trpanj, pricao o novim projektima, cak
je predvideo i jednu ulogu za mene u "Domu
za vesanje". Nisam ni trepnula kad se to
nije ostvarilo. Znala sam da su postojali
neki razlozi za to. I, kad sam videla moju
"zamenicu", onu divnu i neponovljivu kreaciju
stare Ciganke u "Domu za vesanje", rekla
sam: "Nema na svetu glumice koja bi to tako,
kao ova naturscik umetnica, odigrala."
Godine su prosle. Rat. Jad. Bezanje iz
nesrecne zemlje. Nema Cvijetina. Nema ni
njegove dece. Bora u Pesti i Pragu, Kusta
u Americi, Parizu. Ja sa svojom porodicom
u Beogradu guram sama kako znam.
Cvijetin mi je davno, jos kad je umro
Rocko Colakovic i sahranjen bez ikakve pompe
i govorancija, rekao: "I mene cete tako
sahraniti, na Vukosavcima, gde su mi otac
i moji mrtvi ratni drugovi. Niko, sem vas
najblizih i moja tri ratna druga." Rekao
mi je imena tih drugova. Vreme je prolazilo,
sa jednim drugom se politicki razisao, drugi,
Rato Dugonjic, koga je najvise voleo, umro
je, treceg je rat u Sarajevu zarobio, kao
i njegove Vukosavce. A i groblje na Vukosavcima
vandali su izrovali i oskrnavili.
Ja sam ga u Beogradu sahranila tiho, kako
je zeleo. Samo ja, rodjaka Vesna i jedini
drug koji nam se u njegovoj bolesti nasao,
njegov ratnik bez visokih sarzi, dobri covek
Ljubo Asceric. Ni vlast ni televizija nisu
se oglasili. Moje je da ga sahranim kako
je zeleo, ali njihovo je moralo biti da reaguju
na vest o njegovoj smrti. Gospodin Vucelic
je u to vreme vladao Televizijom. Kad umre
televizijski kabloman, oda se posta dobrom
radniku i njegova fotografija stoji pred
nama, ali ilegalac, robijas, ratnik, komesar,
narodni heroj i bivsi predsednik za njih
nije bila vest ni koliko meteoroloski izvestaj:
"Danas ce padati kisa."
U to vreme vlast se cesto presvlacila
iz komunista u nacionaliste, i obratno. Prema
potrebi. Cvijetin je imao maler da su bas
tada glumili nacionaliste, pa je on kao komunista
bio nepodoban. Ne moze se nigde na svetu
dogoditi da se smrt bivseg predsednika, voleli
ga ili ne, ne objavi. Gospodin Vucelic je
uvek umesan i u svemu uspesan covek, pa mu
je i to uspelo...
Na zavrsetku filmske feste i opste graje,
grljenja i cestitanja, iz Kusturicinog zagrljaja
dve rasirene ruke prema meni i poljupci.
To mene grli i ljubi gospodin Vucelic. A
ja stojim zatecena i bez reakcije. I zato
sam sada tako gorka i mrska sebi samoj.
Uoci dana polaganja urne Cvijetina Mijatovica
sedim predvece u svome stanu sa rediteljem
Jagosem Markovicem. Telefon. Kabinet predsednika
drzave. Gospodin Lilic je sigurno od svih
danasnjih politicara najbenignija licnost,
pa mirno prihvatam vezu. Uctivi pozdravi
s obeju strana.
"Gospodjo Stupice, sutra je dan druga
Maje (partizansko ime Cvijetinovo). Treba
li vam nesto?"
"Ne, hvala. Ni meni ni drugu Maji ne
treba bas nista."
"Mozda da vam, za sutra, posaljemo kola?"
"Ne, hvala, postoji taksi."
"Necete imati nista protiv da u nase
ime prilozimo buket, 'suzu'?"
"O, imacu protiv, gospodine. Hocete da
svoje propuste pokrijete tom 'suzicom'
i automobilom, ali vam ja to necu dozvoliti.
Gospodine Lilicu, Cvijetin Mijatovic je za
dve godine izgubio zemlju, partiju, drugove,
decu i zdravlje. Ostala sam mu samo ja, njegova
zena. Ne znate ni vi, gospodine Lilicu, sta
vas sve ceka. Zato, cuvajte, pre svega, svoju
porodicu, a najpre svoju suprugu. Dok je
vreme, zasluzite je, jer ce vam na kraju,
kao i svima, ostati samo ona."
Spustili smo slusalice.
Dok sam spustala Cvijetinovu urnu, odjeknula
su gromko tri vojna plotuna. Nekoliko metara
iza njegovog groba sahranjivali su neko vojno
lice. Nasmesila sam se i sapnula mu: "Cvele,
ipak si dobio svoje zasluzene plotune."
Lakse mi je pri dusi.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 0
Pogledaj komentare